Thierry Smits studirao je balet i suvremeni ples u Bruxellesu i Parizu. Nakon kratke karijere plesača, ubrzo je počeo raditi kao koreograf.
Proslavio se već prvom koreografijom, La Grâce du tombeur, predstavljenom 1990. godine u Halles de Schaerbeek u Bruxellesu.
U predstavama, u kojima oscilira između čistog plesa i dramatizacije, i u kojima su uvijek prisutne formalna strogost i inventivna koreografija, odnos ljudskog roda prema seksu i svetome često zauzima središnju ulogu. Tijelo – kao objekt žudnje, užitka i spremnosti – središte je koreografskog istraživanja Thierrya Smitsa posljednjih nekoliko godina, u što se više puta mogla uvjerit i publika Tjedna suvremenog plesa, na kojem je posljednji put gostovao s predstavom V.- Nightmares (četiri koreografska doba)
Službena najava nove Smitsove predstave kaže:
U To the Ones I Love, Thierry Smits na scenu postavlja devet plesača afričkog podrijetla. Različitih su nacionalnosti, ali pripadaju svijetu, a činjenica da su razasuti na sedam kontinenata dokazuje i da svijet pripada njima bez obzira na diskriminatorne reflekse inkarnirane u današnjim imigracijskim politikama i razgovorima o nacionalnom identitetu. Miješanjem rasa i kultura izruguje se tom skrivanju iza zidova identiteta, izmiče kategorizaciji i prenosi uznemirujuću, neumoljivu poruku promjene, jer čovječanstvo će sutra biti izmiješano ili ga neće biti.
No, poruka Thierry Smitsa, međutim, nije politička. On je namjerno čini estetskom i odbija svako podilaženje egzotici. Temeljna misao je pokrenuti tijela naviknuta na ‘zapadnjačke’ koreografske tehnike, ali ipak oblikovana drugim tradicijama i plesovima. Ona plešu u bijeloj scenografiji te ih doslovno, svojom preplavljujućom darežljivošću i iznimnom virtuoznošću, nosi glazba Johana Sebastian Bacha. Izazov je, očito, upravljati neočekivanim ishodima susreta ovakvih različitih kulturnih referenci.
Postavljajući na scenu devet tijela isklesanih i sublimiranih plesom i glazbom, Thierry Smits odašilje poruku ljubavi, dajući metaforičku dimenziju razlici voljenog u odnosu na onog koji voli, a koji je po definiciji netko drugi. Proslavljajući dvadeset godina koreografskog stvaranja Thierry Smits počastio se trenutkom iznimnog zadovoljstva istovremeno pružajući svojoj publici, obitelji, prijateljima i ljubavima ovaj vizualni dar, dokaz neprestano obnovljive energije i beskrajnje žudnje da se strastveno voli.
